Zadatak je bio osmisliti predložak za izradu – diptih tapiserije inspirirane ponjavama vunenim pokrivačima karakterističnima za hrvatsku Posavinu. Ovi pokrivači koristili su se za prekrivanje kreveta mladenaca tijekom prve bračne noći i u prvim godinama braka, a simbolizirali su želju za plodnošću i srećom. Ispunjeni su simboličnim, erotskim i magijskim motivima kojima se blagoslovi i dobre želje prenose na mladi bračni par i njihovo potomstvo. Gljive, zrcala, ptice, vijuge i konji samo su neki od motiva koji čine simboličku strukturu ponjava.
Motivi na posavskim ponjavama često otkrivaju pomalo djetinjast pogled na
seksualnost, što nije neobično s obzirom na konzervativnu sredinu u kojoj je
izražavanje seksualnosti, osobito ženske, tabu. Naivnost prikaza ne umanjuje njihovu slojevitost; štoviše, kroz ove motive ponjave postaju prostor kreativne i suptilne seksualne slobode. U okruženju koje ograničava otvoreno izražavanje intime, ponjave funkcioniraju kao skriveni medij za igru simbolima, omogućujući umjetnički izraz i emancipaciju unutar strogo definiranih društvenih normi.
Ipak, ta ista tradicija, koja većini kroz kreativnost nudi tragove oslobođenja,
istovremeno u potpunosti isključuje čitave skupine ljudi čiji običaji i životna iskustva za nju ne postoje. osobe tako ne nalaze svoj odraz u etnosu svog zavičaja. LGBT+ Ovim se radom istražuje kako bi ponjave izgledale da ne postoje društvena ograničenja i zaborav i da su svi imali pravo na izražavanje i vidljivost u okvirima kulturne baštine.
Homofobija se na najosnovnijoj razini očituje kroz dehumanizaciju i degradaciju
LGBT osoba, svodeći njihov identitet na seksualni čin. Ovakav pristup zanemaruje složenu stvarnost njihovih života, uključujući izolaciju, sram, usamljenost i druge negativne pojave s kojima se svakodnevno suočavaju. Takva redukcija ne samo da negira njihovu ljudskost već i potiče diskriminaciju, perpetuira stereotipe i otežava stvaranje inkluzivnog društva.
Stvaranje novog, inkluzivnog narativa čini temelj ovog rada. Kako bi marginalizirane zajednice stvarale vlastiti prostor unutar kulturnih i povijesnih narativa? Kakve bismo artefakte mogli pronaći na lezbijskim seoskim imanjima? Što bi nam slavonske ponjave, sa svojim bojama, uzorcima i tehnikama izrade, mogle otkriti o intimnim iskustvima i obiteljskim životima gej parova?
Iako su homoseksualni i lezbijski parovi izostavljeni iz muzejske baštine, njihovo postojanje se ne može poreći. Kroz ovu vizualnu analizu ispituju se mehanizmi njihovog sustavnog isključivanja iz povijesnih narativa.
Razbijeno ogledalo simbolizira ne samo nemogućnost društva da vidi potpunu sliku, već i ranjivost zajednice izložene osudi, stigmi i prokletstvima. Postaje metafora za fragmentirane identitete, kao i pukotine u kolektivnom pamćenju koje odbijaju priznati te živote.
Pikselizacija, kao vizualna metafora za cenzuru, predstavlja namjerno zamagljivanje i fragmentiranje prisutnosti homoseksualnih i lezbijskih parova. Ova tehnika svodi njihove identitete na nepovezane fragmente, brišući autentičnost i individualnost, čineći ih gotovo anonimnima unutar šireg društvenog konteksta. Pikselizacija također odražava nemoć ili nevoljkost društva da prihvati njihovu stvarnost.
Točkasti tisak, kao tehnika, dodaje simbolički sloj koji premošćuje bliskost i udaljenost. Ova metoda evocira paradoks stvari koje su fizički ili emocionalno bliske, ali ostaju neprepoznate zbog nedostatka fokusa. Optička iluzija koju stvara podsjeća nas na fenomen “tako blizu, a tako daleko”, naglašavajući kako često previđamo stvarnosti koje su točno ispred nas. Taj efekt nas potiče da preispitamo svoje percepcije i otvara prostor za ponovno otkrivanje onoga što smo možda prije ignorirali.